Gljiva zlatača

Gljiva - Zlatača

GLJIVA ZLATAČA

latinski naziv - Xerocomus chrysenteron

Šešir: 3-10 cm, žutobraon do tamnobraon sa maslinastim ili, ponekad, crvenim nijansama. Na mjestima rascjepa ili ona koja su nagrižena, oboji se u crveno. Oblik je u mladosti poluloptast, potom ispupčen, a kasnije ravan. Površina fino velurasta ili baršunasta, a pri suši često ima tipične pukotine boje zemlje.

Cjevčice: Kod mlade gljive pore blijedožute, kasnije maslinastožute, relativno krupne i uglaste, na pritisak gotovo uvijek malo poplave. Cjevčice su svijetložute, većinom pravo silazne.

Drška: Žućkasta, s različitim tonovima crvene boje, rijetko bez crvenih tonova; valjkastog je oblika, ponekad malo savijena, uzdužno vlaknasta, osnova uglavnom malo zadebljala.

Meso: Žutobjeličasto, pod kožicom šešira crveno, blago poplavi, miris slab, ukus blag.

Spore: 10,5-16/4-6,5 µm, glatke, otisak maslinastosmeđe boje.

Upotrebljivost: Veoma omiljena jestiva gljiva.

Stanište: Četinarske i listopadne šume; nalazimo je često, od jula do novembra.

Napomena: Zbog sličnosti, može da se pobrka sa lažnom zlatačom (X. truncatus), koja raste uz hrast. Druge slične vrste su crveni baršunovac (X. rubellus), maslinasti baršunovac (X. subtomentosus) i smeđi baršunovac (X. spadiceus). Sve ove gljive su jestive. U hladnijim godišnjim dobima plodišta zlatače često nemaju više tipične crvene nijanse na dršci i svijetlosmeđu površinu šešira. Drška pretežno ima žute, a šešir tamnosmeđe nijanse. Meso ovih primjeraka po pravilu nije zaraženo larvama insekata i stoga je manje sunđerasto. Često se mogu vidjeti pljesnive zlatače. I kod svježe ubranih plodnih tijela pore mogu za kratko vrijeme da postanu pljesnive, naročito ako su dani topli.