Smrdljiva pupavka
 |
| Gljiva - Smrdljiva pupavka |
GLJIVA SMRDLJIVA PUPAVKA
latinski naziv - Amanita virosa
Šešir: 3-9 cm, čiste bijele boje, u starosti ponekad sa žutim tjemenom, u mladosti jajastog oblika, potom loptastog do kupastog, na kraju postaje ispupčen i s tupom grbicom, ali nikada se ne raširi potpuno. Glatke je površine, u vlažnom stanju je malo sluzava do ljepljiva, u suvom sjajna. Rub je u mladosti savijen i nikada nije izbrazdan.
Listići: Čiste bijele boje, zbijeni, slobodni.
Drška: Čiste bijele boje, vitka, vrh sužen, izrazito velurasta, ljuspasta do vlaknasta, gomoljaste osnove s kožastim ovojem, prsten-manžetna bjeličasta, slabo formirana, brzo prolazna, kožasta.
Meso: Bijelo, meko, ima blagu komponentu mirisa meda, ukus blag (nipošto probati!).
Spore: 7-10 µm, glatke, otisak bijel.
Upotrebljivost: Smrtno otrovna gljiva.
Stanište: Četinarske, rijeđe lišćarske šume, kiselasto zeljište, često ispod borovice, od juna do septembra.
Napomena: Ako se šampinjoni (Agaricus) sakupljaju mladi, s loptastim do jajastim šeširima, moguće je pobrkati ih sa takođe mladim primjercima bijelih otrovnih pupavki. Zato gljive treba brati tek kad su im plodišta toliko razvijena da ih je moguće odrediti prema specifičnim osobinama. Nasuprot otrovnim pupavkama, razne vrste šampinjona imaju listiće koji su najprije blijedosive, potom roza i najzad crnkaste boje. Među bijele pupavke spada i proljetna pupavka (Amanita verna) koja, kao što joj ime kaže, plodnosi u proljeće. I ona je smrtno otrovna. Njeni šeširi su manje kupasti nego šeširi smrdljive pupavke. Puževi više vole mekše i nježnije gljive, zbog čega i jedu, bez ikakvih posljedica, ovu, za nas ljude, smrtno otrovnu gljivu.
Šešir: 3-9 cm, čiste bijele boje, u starosti ponekad sa žutim tjemenom, u mladosti jajastog oblika, potom loptastog do kupastog, na kraju postaje ispupčen i s tupom grbicom, ali nikada se ne raširi potpuno. Glatke je površine, u vlažnom stanju je malo sluzava do ljepljiva, u suvom sjajna. Rub je u mladosti savijen i nikada nije izbrazdan.
Listići: Čiste bijele boje, zbijeni, slobodni.
Drška: Čiste bijele boje, vitka, vrh sužen, izrazito velurasta, ljuspasta do vlaknasta, gomoljaste osnove s kožastim ovojem, prsten-manžetna bjeličasta, slabo formirana, brzo prolazna, kožasta.
Meso: Bijelo, meko, ima blagu komponentu mirisa meda, ukus blag (nipošto probati!).
Spore: 7-10 µm, glatke, otisak bijel.
Upotrebljivost: Smrtno otrovna gljiva.
Stanište: Četinarske, rijeđe lišćarske šume, kiselasto zeljište, često ispod borovice, od juna do septembra.
Napomena: Ako se šampinjoni (Agaricus) sakupljaju mladi, s loptastim do jajastim šeširima, moguće je pobrkati ih sa takođe mladim primjercima bijelih otrovnih pupavki. Zato gljive treba brati tek kad su im plodišta toliko razvijena da ih je moguće odrediti prema specifičnim osobinama. Nasuprot otrovnim pupavkama, razne vrste šampinjona imaju listiće koji su najprije blijedosive, potom roza i najzad crnkaste boje. Među bijele pupavke spada i proljetna pupavka (Amanita verna) koja, kao što joj ime kaže, plodnosi u proljeće. I ona je smrtno otrovna. Njeni šeširi su manje kupasti nego šeširi smrdljive pupavke. Puževi više vole mekše i nježnije gljive, zbog čega i jedu, bez ikakvih posljedica, ovu, za nas ljude, smrtno otrovnu gljivu.
Nema komentara: